Kako ponovno vjerovati u sebe-vježbe psihologa

Što znači vjerovati u sebe?

Da biste odgovorili na ovo pitanje, vrijedi zamisliti samouvjerenu osobu (uostalom, samopouzdanje i vjera u sebe u biti su sinonimi). Takva osoba zna da se može nositi s bilo kojim preprekama, dobiti ono što želi i uspjeti. Za njega nema beznadnih situacija i nerješivih problema, on može sve.

A njegova potpuna suprotnost je onaj koji uvijek sumnja u sebe, u svoje sposobnosti.

S tim je razumljivo. Ali evo zašto je jedna osoba uvjerena u vlastitu moć, a druga je zaglibljena u sumnju i samozatajnost? Vrijedno je razumjeti.

Riječ “vjera” sugerira da kao istinu doživljavamo nešto što nema dokaza, što se ne može logično ili zapravo potvrditi.Dakle, budite sigurni u sebe,vjerovati u sebe ne znači sumnjati da će prepreke biti prevladane, sve će uspjeti, akcije će dovesti do uspjeha. A za to vjerovanje nije potrebno Vanjsko pojačanje u obliku prošlih uspjeha, na primjer.

I premda se vjera u sebe u ovoj logici ne bi trebala temeljiti toliko na informacijama o onome što je već uspjelo, koliko na pretpostavkama o tome što bi se moglo dogoditi, zapravo, kada je riječ o povjerenju, osoba se najčešće oslanja na svoje prošlo iskustvo. Ako je u njegovom životu bilo mnogo manje pobjeda od poraza, a svi pokušaji postizanja uspješnog završetka nekog posla bili su fijasko, tada će biti vrlo teško vratiti vjeru u vlastite snage.

S druge strane, neće biti toliko ljudi koji nikada nisu doživjeli poraz. Svatko se mora suočiti s odbijanjem, poteškoćama, preprekama na putu do cilja. Svi su imali trenutke kada su ruke pale i željele napustiti ono što su započele. Ali oni koji su imali vjeru u sebe nastavili su put i stigli do dragocjene završne vrpce.

Što izlazi? Krug je zatvoren. Vjerujemo u sebe ako postignemo uspjeh; i postižemo uspjeh ako vjerujemo u sebe? A niz poraza zasigurno nas čini gubitnicima?

Zapravo je sve nešto složenije.

Vjera u sebe i naučena bespomoćnost

Jedan od razloga, prema kojem neki, nakon niza neuspjeha, odustaju, dok drugi samo tvrdoglavije stoje na svome i svakim novim porazom jačaju u vjeri u vlastite mogućnosti, a svaki novi poraz smatraju približavanjem zacrtanom cilju,je naučena bespomoćnost.

Taj je fenomen otkrio Martin Seligman. Znanstvenik je proveo eksperiment na psima. Podijelio ih je u tri skupine. Prve dvije skupine pasa bile su u boksu, sa strujom, treća-bez. U prvoj skupini psi su se mogli osloboditi nakon što su gurnuli njušku u određenu točku. Psi iz druge skupine nisu mogli ni na koji način utjecati na situaciju – kutija se otvorila, bez obzira na njihove postupke.

Kao rezultat toga, kada su sve testirane životinje ponovno smještene u posebnu komoru sa strujom dovedenom na pod, psi iz druge skupine pokazali su potpunu apatiju – nisu se ni pokušali osloboditi i izbjeći bol, samo su legli na pod i žalosno cvilili. Psi iz prve i treće skupine lako su preskočili malu pregradu i bili slobodni.

Mentalno stanje ispitanika iz druge skupine nazvano je naučena bespomoćnost – takav osjećaj sebe u kojem dominira ideja da rezultat ne ovisi o našim postupcima i naporima, ne utječemo na ishod događaja. Kao rezultat toga, prestajemo vjerovati u sebe.

Hoće li se stanje naučene bespomoćnosti razviti nakon niza neuspjeha i koliko će biti intenzivno ovisit će o vrsti atribucije, tj.e. od toga,kak osoba tumači događaje koji su mu se dogodili. Ako osoba krivi sebe za sve neuspjehe i negativne događaje smatra prirodnim, tada će najvjerojatnije biti sklona odustati. Optimističnijim pristupom, kada osoba kao uzrok neuspjeha vidi neuspješan splet okolnosti i neuspjehe smatra slučajnim, vjerojatnije je da će biti sklona borbi.

Dakle, otkrili smo da stanje nevjerice u sebe i svoju snagu može biti posljedica naučene bespomoćnosti, koja je postala osobina ličnosti.Prema Seligmanu, ova se osobina formira u djetinjstvu, oko 8 godina. Vjera osobe u učinkovitost svojih postupaka kada vidi izravnu vezu između vlastitih napora i rezultata,nastaje pod utjecajem roditelja i njihovog odgoja.

Roditelji koji su svom djetetu dali malo prostora za neovisnost, pokušali su učiniti sve za njega, nastojali zadovoljiti sve potrebe i pridonijeli bespomoćnosti. Logično je da kod takvih majki i očeva dijete odraste bespomoćno i ne vjeruje u sebe, jer osoba od drugih uči što može, a što ne može. Ako prezaštitnički roditelj djetetu ne da ništa učiniti sam, uslužno čisti igračke za njega, veže vezice i tako dalje, onda je sasvim prirodno da dijete nauči stav da i sam nije sposoban ni za što.

Osim toga, bespomoćno dijete odrasta u obiteljima,gdje je otac pretjerano strog i kontrolira svaki korak, a za neposluh kažnjava.

Roditelji su sami uvjereni u nepopravljivost i lošost svog potomstva i implicitno mu pokazuju to uvjerenje.

Drugi izvor stvaranja sumnje u sebe je školsko obrazovanje, što sprječava dijete da otkrije svoje sposobnosti. Za školski sustav svako samopouzdanje je loše, jer je samopouzdanim djetetom teže upravljati, ima svoje mišljenje, a to je opasnost i rizik za školski sustav. Stoga su predškolski odgojitelji i školski učitelji usmjereni na to da se dijete ne ističe i bude što skromnije.“Ja sam posljednje slovo u abecedi” – tako nas uče u djetinjstvu.

Među ostalim razlozima koji dovode do nesigurnosti su:

1. previsoki zahtjevi i nerealna očekivanja; ovim pristupom nikada ne možete ispuniti zadani standard i uvijek ćete se razočarati;
2. nemogućnost opraštanja pogrešaka;
3. perfekcionizam i stalno samo-bičevanje-ideal nije dostižan i zato uvijek niste dovoljno dobri za sebe.

Samopouzdanje i samoefikasnost

Ako je naučena bespomoćnost potpuni nedostatak vjere u sebe, trajno stanje osobe i osobina njezine osobnosti, tada je samoefikasnost sumnja u sebe u određenoj situaciji. Više je situacijska i izražava se rečenicom – “ne vjerujem da se mogu nositi s ovim zadatkom”. Općenito, osoba može biti prilično sigurna u svoje sposobnosti, ali određeni zadatak smatra neizvedivim. Taj je osjećaj racionalniji nego u slučaju općeg nedostatka vjere i puno je lakše raditi s njim.

Kako podići moral. Vježbe

Da biste promijenili stav prema sebi, morate se kretati u nekoliko smjerova odjednom.

1. Prvo, počnite razmišljati o sebi s poštovanjem i ljubavlju.Jer novi stav prema sebi započinje oproštajem od destruktivnih misli o svojim manama. Čak i ako su vam te misli usadili roditelji. Zaboravite sve loše što su vam rekli o vašim sposobnostima, otjerajte misli poput “Ja sam gubitnik” svaki put kad vam bljesnu u mislima.

2. Drugo, potražite područja djelovanja u kojima se osjećate Kompetentno.Podsjećam vas da samopouzdanje u velikoj mjeri ovisi o stvarnom uspjehu – što češće uspijete u nečemu, više vjerujete u mogućnost novih dostignuća, i obrnuto, loše iskustvo može posijati sumnje u vlastite sposobnosti.

Na primjer, odlučili ste naučiti plesati Sambu, ali nemate potrebne sposobnosti – osjećaj za ritam, dobru koordinaciju, muzikalnost itd.d. Stoga ćete morati uložiti ozbiljne napore da naučite i najjednostavnije pokrete i ne uspijete s vremena na vrijeme. Sa svakom neuspjelom akcijom bit će teže vjerovati u sebe. Istodobno, naša je percepcija tako uređena da može prenijeti negativno iskustvo s jedne sfere na sve ostale. I nakon opetovanih neuspješnih pokušaja svladavanja plesa, osobi se može činiti da je u svim ostalim područjima neuspješna i nesposobna.

Koji je zaključak iz ovog primjera? Potrebno je znati svoje snage i slabosti kako biste ostvarili talente i podigli moral. Plus tome je stalno stjecanje novih znanja, vještina, životnog iskustva, postajanje stvarno uspješnijim i učinkovitijim. A onda će iskustvo postignuća i odobravanje drugih obaviti posao – na temelju tog iskustva u budućnosti će biti lakše vjerovati u sebe, čak i ako je pred vama težak zadatak.

Naravno, vjerovanje u sebe stanje je koje se ne može jednostavno voljnim naporom uzeti i prisvojiti. Da biste sumnje u sebe promijenili u samopouzdanje, morate puno raditi na sebi. Ali što ako je rezultat potreban brzo, ovdje i sada? Ako situacija zahtijeva odlučnu i hrabru akciju? Postoji nekoliko vježbi koje će vam pomoći da se razveselite.

Prigrlite svoje “ja”. Praksa samohvale

Zapišite na papir sve simpatične nadimke po kojima vas zovu rodbina i prijatelji. Napravite popis pozitivnih osobina i rangirajte ih prema važnosti i vrijednosti. Zamislite da pišete u ime prijatelja ili voljene osobe. Pokušajte svom tekstu dodati što više poetičnih opisa i usporedbi – “oštar poput orla”, “nježan poput šećerne vate”. Nedostatke koje ćete vjerojatno pronaći kod sebe zapišite na hvalevrijedan način (“nitko drugi osim mene ne zna kako tako majstorski prepravljati note u karaokama”). Rezultirajući opis pročitajte što većem broju ljudi iz vašeg okruženja.

Nemojte to shvaćati osobno

Sve što drugi misle i govore o vama su projekcije vlastite stvarnosti. Svaki put kad čujete ne baš laskave riječi o sebi, mislite da osoba koja ih je izgovorila najvjerojatnije ima neke vlastite probleme, nevolje ili teška prošla iskustva.

U trenutku sumnje

U trenutku kada vas počnu prevladavati misli o vlastitoj bezvrijednosti ili sumnje da se neki postojeći problem može riješiti,postavite sebi 4 pitanja.

1. Istina je ono što sada mislim o sebi ili situaciji?
2. Zapravo nikada ne ispunjavam svoje i tuđe nade? Ili postoji nekoliko primjera u mojoj prošlosti kada je sve uspjelo?
3. Kako reagiram na misli o svojoj bezvrijednosti? Bojim se, ljutim se ili padam u čežnju?
4. Tko bih bio bez takvih misli? Kako bih se osjećao da ne mogu misliti loše o sebi?

Sada zamijenite izvornu misao o sebi, koja je formulirana na negativan način, njezinom potpunom suprotnošću. Na primjer, “neću imati sposobnost da napišem sliku” – “slikat ću sliku”, “neću moći dobiti dobru poziciju” – “dobit ću dobar posao”. Potvrdite ovu misao činjenicama: dobar sam crtač, imam vještinu crtanja, dugo se bavim slikanjem i znam puno itd.d.

Nakon toga, ponovno si postavite 4 početna pitanja, samo u vezi s novom formulacijom. Ova praksa pomaže da se riješite sumnji u svoje sposobnosti i drugačije gledate na sebe, bez pesimističnih naočala.

Osim toga, pokušajte se okružiti samouvjerenim ljudima, njihov primjer može nas potaknuti da ne prestanemo pokušavati, ne odustajemo i težimo novim postignućima.