Bajke omiljeni “književni trend” sve djece, bez iznimke. Toplina sunčanih dana djetinjstva, vjera u čuda i izvanredne avanture povezana je s bajkom. Kroz bajke u djetetov život ulaze ideje o životu, o dobru, zlu i moralnim osnovama. Bajka uči, upozorava i samo zabavlja dijete. Bajke su podijeljene u dva glavna tabora, ovisno o njihovom autorstvu. Mogu biti narodni i književni. Imaju određene razlike i neke sličnosti, o tome će biti riječi u članku.
Razlika između narodne priče i književne
Osnovna razlika vidljiva je iz samog imenovanja,– narodna priča postala je plod folklornog stvaralaštva ljudi i prenosila se usmenom predajom dugi niz godina, čak i stoljećima, kasnije je većina njih zabilježena. Narodna priča je najstariji književni “odljev” iz etničke skupine, koji prenosi ideju dalekih predaka o prirodi stvari i odnosa koji ih okružuju. Te su priče postavile osnovna načela suživota ljudi u uvjetima borbe za opstanak klana i cijele zajednice. Narodne priče jasno izlažu aspekte dobra i zla, nose nacionalna obilježja, prirodu vjerovanja i svakodnevne elemente svojstvene ljudima.
Književna bajka ima autora, nastali su mnogo kasnije, kao posljedica razvoja književnosti. Tek u drugoj polovici stoljeća, u Europskoj se književnosti pojavljuju autorske obrade narodnog bajkovitog folklora, a tek u stoljeću, tradicionalno, pisci počinju koristiti priče iz bajki. Možete se prisjetiti klasika ovog žanra, takvih priznatih majstora kao što su Hans Christian Anderson ili braća Grimm. Postupno, folklorni elementi bajke u književnoj obradi prestaju slijediti strogu priču i autor ih koristi za prenošenje metaforičkih ideja, karakterističnijih u prezentaciji prispodobe, ali s umjetničkim dodirom
U narodnoj priči pripovjedač se mora pridržavati radnje, izgrađen prema tradicionalnoj shemi. Ova shema omogućila je da se smjer pripovijedanja ne izgubi i sačuva njegovo značenje tijekom opetovanog prepričavanja jedne osobe drugoj s generacije na generaciju.
Priče koje je autor napisao sastavljene su kao iz segmenata ili zagonetki folklornih elemenata narodne priče, ali kombinirane u slobodnoj verziji prezentacije, ovisno o autorovoj namjeri. Autoru nije važno pridržavati se tradicionalne sheme u književnoj bajci, on jednostavno nastoji svoju ideju odjenuti u nevjerojatne atribute. Međutim, ako je autor imao namjeru oponašati način pripovijedanje narodnog folklora, ovu shemu može slijediti.
Književna bajka nosi otisak autorstva.Neizbježno jasnije opisuje detalje – izgled i karakter junaka, mjesta događaja i sami događaji detaljnije su opisani. Autorov stav prema svakom od junaka bajke lako se pogađa prilikom čitanja.
Narodna priča nosi odraz cijelog sloja kulture cijele etničke skupine. Koncepti su veći i na pozadini tih koncepata detalji i fragmenti su zamagljeniji i nevidljiviji. Ako je pripovjedač bio više govorni mogao je” nijansirati ” narativ bez ugrožavanja njegovog značenja, a ako je konzervativniji, mogao bi je reći svojoj djeci koristeći sjećanje i tradiciju, a ona nije izgubila svoje zadano značenje. S tim u vezi, u književnoj priči, eksperimentiranje s varijacijama može dovesti do stvaranja “Pinocchia” iz “Pinocchia”, s gubitkom, kao što znamo, izvornog izlaganja i pojavom novog.
Glavna značajka narodne priče– to je njezino usmeno prepričavanje, koje je uzdiže u rang narodnog folklora, na jednu razinu s pjesmama, izrekama i poslovicama. Time se popravlja cijelo značenje iznesene suštine, ali omogućava varijabilnost pripovijesti za pripovjedača. Narodne priče, ovisno o pripovijesti, klasificiraju se kao čarobne, epske, svakodnevne, satirične, posebno mjesto zauzimaju bajke o životinjama. Najnoviji istraživači odnose se na veze s drevnim poganskim obredima
Književna bajka je žanr fikcije, sa složenim sustavom metafora prenesenih na atribute bajke, isprepletenih drevnim poganskim vjerovanjima i magijom, ali potpuno podređenim autorovim idejama u oblikovanju radnje, odabiru junaka i karakteristikama tih likova. Jednom snimljeno i objavljeno ostaje nepromijenjeno, osim ako, naravno, nije snimljeno. Tada će se nastaviti let kreativnosti, u što se svi mogu uvjeriti kada gledaju moderne filmske adaptacije bajki, u kojima od izvornog izvora ponekad ostaje samo ime.
Pojavljujući se u davnim vremenima, narodne su priče imale zadatak prenijeti osnovnu moralnu normu sljedećoj generacijielementi vjerovanja svojstveni etničkoj skupini, ideja ljudi o dobru i zlu i svijetu oko sebe. Različiti narodi, različito su se bavili tim pitanjima i imali su različite kulturne tradicije, svi ti elementi lako se mogu pratiti čitanjem narodne priče.
Pojavljujući se mnogo kasnije nego što su narodne književne priče prije svega prenijele ideje samog autora. Naravno, također je prenio viziju pitanja na temelju društvenog okruženja u kojem je živio, ali njegova je vizija imala uži fokus i nije globalno pokrivala cjelokupni mentalitet etničke skupine. Ali autor je mnoge trenutke nacrtao jasnije, dublje i, što je važno za djetetovu percepciju umjetnije i svjetlije.
Evo tako dugog izleta u svijet bajke.
Članak je sastavljen na temelju knjiga: C.B. Rasadin, B.M. Sarnov “priče o književnosti” 1977., A.I. Efimov “Povijest ruskog književnog jezika” 1961. i pedagoške prakse zaposlenika Chu sirotište “sunce” RK astronom.kz/o-nas/o-detskom-dome/
Koja su točno obilježja koja razlikuju književne bajke od ruskih narodnih bajki? Jesu li neki elementi slični? Gdje se one najpoznatije nalaze i kako su promijenjene tijekom vremena? Bila bih zainteresirana za usporedbu ove dvije vrste bajki i kako su one oblikovale rusku kulturu i književnost.
Književne bajke obično su djelo pojedinačnih autora, dok su ruske narodne bajke prenosile se usmenom predajom kroz generacije. Književne bajke često imaju jasno definiranu radnju i likove, dok ruske narodne bajke često sadrže fantastične elemente i magične motive. Međutim, obje vrste bajki obično imaju moralnu pouku ili poruku.
Najpoznatije književne bajke nalaze se u zbirci bajki braće Grimm, Charlesa Perraulta i Hansa Christiana Andersena, dok su ruske narodne bajke zabilježene u zbirkama kao što su “Tisuću i jedna noć” i zbirci Aleksandra Nikolaeviča Afanasyeva.
Tijekom vremena, književne bajke su se prilagođavale modernim vremenima, dok su ruske narodne bajke zadržale svoju autentičnost i tradicionalne motive. Te bajke su oblikovale rusku kulturu i književnost kroz svoje priče o magiji, viteštvu i ljubavi, postajući neizostavan dio ruske folklorni tradicije.